
Kristina Ljevak-Bajramović je novinarka, kulturna radnica i dugogodišnji glas onih koji su često gurnuti na margine. Dobitnica je francusko-njemačke nagrade za ljudska prava i vladavinu prava. Kristinin rad godinama oblikuje javni diskurs u Bosni i Hercegovini - o pravima žena, slobodi govora, LGBTQ zajednici, kulturi i društvu koje još uvijek uči šta znači poštovati drugog. U Novom danu razgovarali smo o slobodama, odgovornosti, ljudima, emociji - i o tome kako ostati čovjek u vremenu koje često nije nježno.
Na samom početku komentirala je govor Josipe Bošnjak koji je dirnuo cijelu Bosnu i Hercegovinu. Istakla je kako su iskrenost, pristojnost i obrazovanje postali "incident" u našoj zemlji.
"Meni je divno kada poput Josipe i nekih drugih mladih ljudi u javnom prostoru imamo priliku čuti ono što su njihovi stavovi i na kraju krajeva vidjeti njihove rezultate. Ja sam najdavno bila na FTV, televizijska premijera dokumentarnog filma koji agencija Reprezent Communication radila, a ja režirala. I tada sam pričala o tome koliko mi je taj film važan zbog toga što vraća znanje u fokus. I jedan od sagovornika u filmu je prošlogodišnji maturant, odnosno ovogodišnji. Mislim, prošle školske godine je završio drugu gimnaziju koji je dobio pune stipendije na Harvardu, Cambridgeu i MIT-u. Otišao je na Harvard, bio je najbolji učenik u Kantonu Sarajevo. Benjamin Mujkić se zove i mislim da će uskoro cijeli svijet za njega znati. Premalo imamo prostora. I pored najbolje volje, i pored formata kakvi su vaši na N1, toliko nekad ja odlično poznajem stvari iza kamere, toliko se nekad dani, uslovno rečeno, grubo zvuči, pretumbaju kojekakve sjednice naših nadležnih... Nametnu se teme. I onda je pored najbolje volje, za koje znam da se i tekako na N1 njeguje, nekad vjerovatno ni vi ne stignete. Znam da sam jednom gostovala kod kolegice Ivane Erić. Moj povod je bio komentarisanje vjerovatno nekog od femicida koji je bio tih dana, ali cijelo jutro je bilo mračno. Ja kažem Ivani, hoćete li imati išta ovoga jutra da je dobro? Sjećam se Ivana mi je rekla da imamo neku dobru izložbu u Zemaljskom muzeju. Onda opet, s druge strane, ta izložba u Zemaljskom muzeju je samo jedan fragment dobrog, a ono što je kontinuitet znamo da je vezano za status institucija kulture od državnog značaja. Da se vratim na Josipu. Divno je imati znanje u fokusu. Divno je imati mlade ljude. Često smo pregrubi kada osuđujemo mlade", kazala je Ljevak-Bajramović za N1.
Razgovarali smo i o životnim temama i o tome koliko mi iskreno čujemo ili vidimo ljude oko sebe.
"Pretužno je što mi nekako, zadnjih nekoliko godina nama odlaze premladi ljudi iz medijskih kuća, konkretno televizijskih. Možda bismo malo mogli da se zapitamo o dinamici rada, stresu, pritisku, ali generalno da malo više čujemo druge. Ali ima tu jedan drugi problem. Nekada su najglasniji oni koji baš nemaju razloga za buku. Ljudi nekada sa osmijehom zaista velike terete nose, zato što jednostavno ne žele da im profesija postane žrtva. Nedavno sam u okviru '16 dana aktivizma' na jednoj konferenciji govorila o nekim ličnim iskustvima, sa obzirom na to da sama znaš da je bio fokus na online nasilju, pa sam govorila o nekim iskustvima iz 2019. godine. Osim što je bilo svakako javno. Ali ono što je bilo iz inboxa nisam dijelila, jer sam jednostavno, što možda nije ispravno, sebi rekla da imam i drugih identiteta i da imam biografiju i da ne želim da budem percipirana kao žrtva. Zapravo, ja naravno da mislim da treba prijavljivati nasilje svake vrste, ali nekako imam one koje izlaze u javno sa ponekad trivijalnim problemima. I onda kad ljudi odluče, kao što sam nedavno i odlučila, izaći u javnost sa nekim velikim teretima, imaju, evo ja sam konkretno imala dosta kočnicu koliko tu ima smisla. Jer će se istog dana pojaviti nekih pet drugih ispovijesti. Ne volim da banaliziram, ali nekada mi one djeluju kao problem sa slomljenom trepavicama ili noktom. Tako da, kada odlučimo da govorimo, a uvijek sam za to da govorimo, pa makar onim najbližim do sebe, ne trebamo tu da se nešto dvoumimo, ali trebamo negdje i da budemo svjesni i svjesne i odgovornosti tog čina, ali možda i izostanka reakcije. Reakcija često ne izostane i dovoljno je da vam se javi jedna osoba, a ne količina njih koja pokaže ako ništa drugo brigu. To je nekako oslobađajuće ili barem neka utjeha koja je u tom trenutku jako važna", poručila je.
Kako je reagovala kada je saznala da je dobila ovu prestižnu nagradu? Koliko se prostor slobode u Bosni i Hercegovini zaista proširio, a koliko je i dalje krhak? Gdje je danas granica odgovornosti javne riječi? Šta joj je kroz godine rada bilo emocionalno najteže i šta je održalo da ne odustane? Pogledajte u videu:
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare